Neki će možda osjetiti poriv ustati i argumentirati (čak i stihovima) suprotno ovome što ću ispod reći. Nemam ništa protiv, i ja bih, zasigurno... i jesam godinama... pogotovo praktično, i tu sam gdje sam, natrag na točki od koje sam i startala, odmakla se, makar odmicala... povremeno, rjeđe ili češće. Kažem:
NAUK primamo direktno OD Duha Svetog, Duha Istine i ne treba ga zamjenjivati već NJIME zamjenjivati naša vlastita (bila i tuđa koja smo prisvojili) gledišta i potom njime nadograđivati "početnički nauk".
Nama se često čini, i nekako je i razumno – ta mnogi su živjeli stoljećima prije nas i učili jednako i dolazili do i primali saznanja i razumijevanja: što ne jednostavno pročitati neku "pametnu knjigu" i gle, i ja pametnija ili pametniji. Tsk! Ne ide to tako. Ide, okej, do neke točke... (neka je netko i posve validno prenio i pretočio u riječi neku poduku Duha koju je sam primio, ali u toj knjizi je napisao zasigurno i bezbroj svojih vlastitih... tumačenja, privatnih gledišta – takvi smo, kao ljudi, iznimno je teško izbjeći, pogotovo kad se piše puno.) Ali ta naša poduka: ona je HOD, hodanje – PROCES je u pitanju, proces ODNOŠENJA... I u tom procesu, sve koji se tako odnose i prebivaju u Ljubavi Njegovoj... iste, ama IDENTIČNE i identično se stvari otkrivaju. Nekom neke, nekad se poklope pa je ista u pitanju i tu se vidi da je to to! Bez obzira na vanjske denominacije, ime crkve, naziv profesije, vrijeme kad je živio/živjela, krstio te ovaj ili onaj predstavnik forme. Na kraju krajeva – krštenje vodom je ono pokajanja – (primanja) POMIRENJA i uzvraćanja istim. I prečesto je i ono... čudesno: ako smo u Kristu, i on je u nama: i njegovo vlastito krštenje je također i naše.
Metanoia je – nutarnja promjena, okret, i dakako, nije puko osjećajan (niti afektivan), metanoia je ona duboka odluka donešena iz SAZNANJA, ona cijelog bića, a UMA, mišljenja, razmišljanja – razuma, razbora i posljedično voljnosti da se slijedi i nastavi tim novim smjerom, a ne da se stalno vraća u stari. Ima da urađa... svojim ploodovima. Imate li dojam da se, makar katkad ako ne i češće, kao njišete... između starog vas i novog vas?
Stari čovjek ima svoj intelekt i vrstu rezona, a novi čovjek ima posve drukčiji – onaj koji je iznimno osjetljiv na poduku Duha, na Riječ Istine i istinitu. Moguće neizbježno time – i na laž. Kao alarm... nekakav. I drukčiji je od rezona starog koji je itekako, kao njegov najviši doseg, sklon upasti u ono što smatra svojim visinama: sposobnost apstrahiranja i "kopčavanja" od sebe posve "udaljenih" stvari, pa i pojmova i koncepata. On će reći ne znam i ne mogu znati. Istina, ne možeš: Duh mora otkriti i ti opet nećeš znati, jer to zna u tebi jedan drugi ti. Zato je Pavle i rekao da – vidimo mutno, ne posve bistro, i dalje nam je zagonetka... I novi mi ima toga, ali on otuda počinje, tamo gdje staro svršava, novo počinje, tek počinje.
Krštenje duhom, ili čak i vatrom – nešto je drugo. Ovo srednje dođe... katkad... i prečesto... posve nenadano. I onda gledamo unazad – i mi bi još, mi bi opet, još toga! Još Duha... jer i prelako "protrajbamo" dano – ili, ne posve nemoguće: jednostavno "isklizi" kao KROZ nas gdje Duh smatra da je potrebniji? A mi propustimo slijediti? Ili to sve tek tako izgleda, čini se – jer se Duh malko "zgrči" i "rastuži"... do čega Ga mi dovodimo sami. Čime Ga žalostimo?
Nama se često čini da mi jedni drugima možemo pomoći, istina je da možemo, da druge (možda čak i) podučimo nečemu, olakšamo, ohrabrimo - jer duh u nama razaznaje i razlikuje među kaosima svijeta što je dobro, a što ne, što je istinito, a što laž i obmana (često bez svijetu razumljivih argumenata) – do puno veće razine nego nevjerujućeg čovjeka ili pak o nečemu o Riječi ili iz Riječi, ukazati na, obratiti veću pažnju... iz neznanog razloga preče, aktualnije u tom času? Primarno, ne bi li ipak bilo naše podučavanje od Duha Svetog? Jer Duh Sveti nas podučava i nitko drugi, – riječi su Ivanove. Prelako prelazimo preko njih – i uvijek se naglašava opasnost da budemo obmanuti, a previđa se ona druga opasnost obmane koja nam prijeti odsvakud drugdje i koja je puno iminentnija. I mnogi se više počnu plašiti zvijeri (ili vraga, ruski: neprijatelj, protivnik), nego što se boje Boga? I gdje mudrost zapne, istina se spotakne i padne na ulici. Mudrost, Istina, Blagodat... poništenje grijeha. Ivan 1.14,16,17. I kad Bezdan proguta Istinu i Blagodat, i one sunu DOLJE – oni koji spavaju, usnuli kod njegovih kapija nemaju do kliknuti: Slava Bogu Svevišnjemu! Gle našeg Spasenja! ??
Jer veći i problem čini to što, nakon što smo Mu prvi puta došli ili bili dovedeni u Njegovo Prisustvo - a mnogi od nas jesu onog momenta kad su po prvi puta došli Kristu i povjerovali – čak i ako je vjera jednostavno u nama (kao) niotkuda izrasla! - mi kao da nekako otklizimo, uglavnom želeći, smatrajući potrebnima neke dodatne potvrde i od drugih ljudi (tako je bar bilo kod mene). U toj i takvoj situaciji ono što je potrebno da shvatimo je da NJEMU MOŽEMO VJEROVATI. To je jedina lekcija iz cijele te višegodišnje situacije. Ne samo da mu MOGU, već je za mene nužno i dobro da mu ODMAH vjerujem, na prvu, a ne da svaki put idem tražiti potvrde iz drugih ljudskih usta. A u tih broj godina tog smjera mojega takvog traženja, moram priznati i da je SVAKA takva potvrda – na kraju i stigla. Što je govorio meni: uvijek je negdje bio netko Njegov vjerni koji bi izrekao istu stvar - negdje već, rijetke bisere rasute po svijetu, po denominacijama i crkvama diljem svijeta. (Ali istina, i svak od njih (ili nas) ju izgovori na specifičan način - katkad, katkad jednako tako istina - i malko nategne u nekom (svjetovnijem, religijskijem, dogmatskijem ili razumljivije rečeno: sektaškom/klikaškom) smjeru, što nije poželjno, ali valjda je ljudski. Nije poželjeno jer svaka Njegova Riječ poduke je poput koraka ili čak stepenika, pomaže i prijeći... Bilo koja i bilo kakva izmjena, dodatak, koliko god se naivno nevinim činili - uzrokovat će ponovno spoticanje. Naše vlastito u najboljem i potpuno krivo shvaćanje u slušatelju u najgorem.)
ISTINA slama sve naše brane, sve naše iluzije, sve naše obmanutosti – a mnoge čuvamo kao najsilniji stražari i ne damo ih! To su nutarnje stvari, mišljenja, mnijenja, gledišta, čak uvjerenja, naši stavovi – iz svega toga proizlaze, na kraju i djela... sve to i prečesto stoji... kao zid, zatvorena vrata... pred Kapijama... Ta pusti sve, baci, razdaj sve što imaš... sve iole vrijedno ionako se ČUVA kod Oca i uvijek ti je dostupno, koliko je dostupno u svakom datom času, jer... preveć je to... bogatstva otajstva Božjega. !הס
Ono jedno djelo koje mi jedni drugima možemo činiti - kao pomoć ili podrška: biva da jedni druge potičemo da se privijemo bliže, UZDAMO direktno i izravno u Njega, da VJERUJEMO Njegovoj poduci, onoj od Oca poslanog Duha Istine koji posjećuje Hram u nama, jer nije Ivan lagao niti pretjerivao kad je rekao: Ne treba vam da vas itko podučava; niti je lagao Isus. DUH SVETI NAS PODUČAVA. Mnogi se tu ježe...
Uvest će vas u SVU Istinu, svu Puninu... Mjere. Njime smo pomazani, On nas podučava.
Pismeni smo svi, imamo svPismo – i Duh nam TUMAČI. Sve je to među redovima – malo tu, malo tamo – katkad toliko silno da naprosto bode oči. I misterija je kako lako se preko toga prijeđe: možda zbog onih brvana koja spriječavaju... sad se vidi i zašto su ta brvna toliko važna, tj. važno je da pustimo – da, neće On silom, čeka da Ga pustimo – Duh Sveti da ih čudom makne, jer ako krenete vi sami ikome vaditi ih, najčešće će vas ošinuti stihom kao mačem: ti imaš brvno a meni bi vadio trn. Uvijek ja imam trn, a onaj koji bi mi ga vadio brvno. Kao neki vic, ne? Ili neki (nenapisani) zakon? Čiji? Nasuprot njemu nam stoji ona "neprekidna molitva"... koja nam tako često... izmiče.
Ali neki će i tu pomisliti da to znači izdvajanje i odmicanje od zajednice, ako zajednica takav čin ne podržava. Možda i znači. Ono što, pak, rečeni odmak nit znači nit podrazumijeva je odmak od Duhovne Kristove Zajednice U DUHU I ISTINI.
Na kraju krajeva, uvijek nas On vodi – pa i odiznutra – i opet jedne k drugima.
Bojim se da smo se - kolektivno - gotovo pa i korak previše odmakli upravo od te – nevidljive zajednice. I da je upravo to razlog zašto mnogi "spavaju" i još su uvijek "nejačad u Kristu" i potpuno nesvjesni dubine, širine, visine, duljine otajstva Božjeg koje je zakrilio u Riječ i stvari koje je pripremio za nas kad je rekao: kao što Krist JESTE, i MI smo u ovom svijetu. Ne sutra, ne po uskrsnuću, već sad dok smo u ovome svijetu. I upravo tu se lome mnoga koplja...
Teške riječi?
Teška vremena! A ona zahtijevaju, naglašavaju tu potrebu u nama – za... vježbanjem čula u rasuđivanju (Heb 5.14).
Jer znamo: MI U Kristu je tek početak... Slavna ona NADA je... iza toliko barikada. Vjera, Nada, Ljubav... ako je u pitanju slijed.
Možda je sve ovo nekako... preosobno... ako zvuči preemocionalno, nije mi bila namjera. Nije ni kritika, ikome – nikome.
Slobodno... komentirajte, recite... ako šta imate. (To uključuje i linkani .pdf ispod.)
Mir i Blagodat od Oca svima u Kristu Isusu!
